VELIK KAO DIJETE
ENES KIŠEVIĆ
Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu, svijete?
Ja kada odrastem
jako veliki,
ja ću postati dijete.
Najljepše je kad odrasteš,
a ostaneš dječji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.
Što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju da si velik
zato što si dijete.
Možeš biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos'o
lagan kao igra.
Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat' dijete.
(Iz dječje igre "Veseli sat")
utorak, 8. prosinca 2015.
ponedjeljak, 24. kolovoza 2015.
Simpozij - što i zašto?
...Da bi bilo jasnije što to znači sudjelovati u simpoziju, valja nam prvo razmotriti značenje ove riječi koja tako dostojanstveno zvuči. A po značenje ove riječi valja nam potegnuti k starim Grcima, ne onima iz pučkoškolskog vica koji svi redom imaju sijedu kosu, već onim Grcima iz antičkih vremena, Platonovim, Plutarhovim i Ksenofontovim suvremenicima.
Elem, stari su se Grci voljeli i znali dobro proveseliti. Grčka, budući mediteranska zemlja, oduvijek je obilovala kvalitetnim grožđem pa stoga i izvrsnim vinima i dobro vino uvijek je imalo mjesta u životu Grka, od antičkih vremena. Ali u antičko doba postojalo je pravilo da se vino ne pije uz jelo. Tako su se starogrčke veselice održavale u dva dijela. Prvo bi se utažila glad, a zatim se prelazilo u drugu prostoriju na piće. Ta je prostorija obično bila namještena ležaljkama u koje bi se Grci lijepo zavalili, te uz dobru kapljicu vodili razgovor ugodni. Taj drugi dio gozbe nazivao se 'simposion' (συμπόσιον), što je nastalo od riječi 'simpinein'
(συμπίνειν), koja je pak složenica od 'sim' što znači skupa ili zajedno, i 'pinein' što znači piti.
Da skratim priču, riječ 'simposion' znači zajednička pijanka iliti supijanka. No kako su Grci uz piće vodili razgovore koji su često bivali učeni i pametni, tako su vremenom nastala i značajna znanstvena djela kao posljedica ovih supijanki. Tako već spomenuti Platon i Ksenofont napisahu filozofsku raspravu pod naslovom 'Gozba', Plutarh je zabilježio 'Gozbene razgovore' a Antenej 'Gozbu sofista'. S vremenom je simposion postao pojam koji označava 'veseli skup učenih ljudi' i tako se zadržao do današnjih dana u značenju riječi 'simpozij'.
Ne imajući tri čiste da bismo prekršili tisućljetne običaje koji datiraju još iz antike, tako je i naš učeni skup u program simpozija uvrstio posjetu poznatoj međimurskoj vinariji obitelji Belović. Kuća obitelji Belović nalazi se ponad jednog od njihovih vinograda. Iz kušaonice vina puca prekrasan pogled na pitome međimurske brege.
Prema: http://unbeliever.bloger.index.hr/post/simpozij/2614508.aspx
Djelo All My Unbelievings (blog), čiji je autor Unbeliever, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Hrvatska.
Elem, stari su se Grci voljeli i znali dobro proveseliti. Grčka, budući mediteranska zemlja, oduvijek je obilovala kvalitetnim grožđem pa stoga i izvrsnim vinima i dobro vino uvijek je imalo mjesta u životu Grka, od antičkih vremena. Ali u antičko doba postojalo je pravilo da se vino ne pije uz jelo. Tako su se starogrčke veselice održavale u dva dijela. Prvo bi se utažila glad, a zatim se prelazilo u drugu prostoriju na piće. Ta je prostorija obično bila namještena ležaljkama u koje bi se Grci lijepo zavalili, te uz dobru kapljicu vodili razgovor ugodni. Taj drugi dio gozbe nazivao se 'simposion' (συμπόσιον), što je nastalo od riječi 'simpinein'
(συμπίνειν), koja je pak složenica od 'sim' što znači skupa ili zajedno, i 'pinein' što znači piti.
Da skratim priču, riječ 'simposion' znači zajednička pijanka iliti supijanka. No kako su Grci uz piće vodili razgovore koji su često bivali učeni i pametni, tako su vremenom nastala i značajna znanstvena djela kao posljedica ovih supijanki. Tako već spomenuti Platon i Ksenofont napisahu filozofsku raspravu pod naslovom 'Gozba', Plutarh je zabilježio 'Gozbene razgovore' a Antenej 'Gozbu sofista'. S vremenom je simposion postao pojam koji označava 'veseli skup učenih ljudi' i tako se zadržao do današnjih dana u značenju riječi 'simpozij'.
Ne imajući tri čiste da bismo prekršili tisućljetne običaje koji datiraju još iz antike, tako je i naš učeni skup u program simpozija uvrstio posjetu poznatoj međimurskoj vinariji obitelji Belović. Kuća obitelji Belović nalazi se ponad jednog od njihovih vinograda. Iz kušaonice vina puca prekrasan pogled na pitome međimurske brege.
Prema: http://unbeliever.bloger.index.hr/post/simpozij/2614508.aspx
Djelo All My Unbelievings (blog), čiji je autor Unbeliever, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Hrvatska.
četvrtak, 19. ožujka 2015.
Pad Berlinskog Zida - priča pruskog potpukovnika
Istočnonjemački potpukovnik koji je prije 25 godina naredio otvaranje graničnog prijelaza na Berlinskom zidu, u tišini je ridao dok su tisuće euforičnih istočnih Nijemaca prelazili na Zapad kako bi po prvi put okusili slobodu.
Harald Jaeger rekao je u intervjuu Reutersu da je prije svoje povijesne odluke potrošio sate kako bi dobio upute svojih nadređenih što da radi s 20 tisuća ljudi, okupljenih na njegovu graničnom prijelazu, koji bučno zahtijevaju da ih se pusti preko granice.
Kad mu je bilo dosta toga da ga zavlače, ismijavaju i govore da sam riješi problem, Jaeger je naredio da se 46 naoružanih graničara makne u stranu i otvorio prolaz.
Tada se i on odmaknuo i zaplakao - krenule su suze olakšanja što je sve završilo bez nasilja, suze frustracija što su ga nadređeni ostavili na cjedilu i suze očaja što su srušeni ideali u koje je cijeli život vjerovao.
Srušeni svijet
Graničarima se pridružio 1961. U idućih 28 godina gledao je kako prepreka koju čuva raste od obične bodljikave žice preko visoke ciglene barijere do golemog betonskog zida koji je opasao zapadni Berlin, podijelio grad, presjekao ulice i razdvojio obitelji.
AFP
"Moj svijet se urušavao i osjećao sam kao da su me moja partija i moji zapovjednici ostavili samoga", rekao je Jaeger, sada 71-godišnjak, prisjećajući se te noći. "Bio sam s jedne strane silno razočaran, a s druge sam osjećao veliko olakšanje što je sve završilo mirno. A moglo je biti potpuno drugačije".
Povjesničari ukazuju da je Jaegerova hrabrost na prijelazu u ulici Bornholmer, oko 23.30 sati 9. studenoga 1989. godine, bio ključan trenutak završetka Hladnog rata. Svega nekoliko sati poslije toga bili su otvoreni i drugi granični prijelazi, a deseci tisuća Nijemaca plesali su ispred i na zidu.
Takve su scene bile nezamislive. Samo dvije godine prije američki predsjednikRonald Reagan držao je danas slavni govor u zapadnom Berlinu, ispred zida i s Brandenburškim vratima u pozadini, i uperio prstom u sovjetskog lidera: "GospodineGorbačov, srušite ovaj zid!". Njegove su riječi naišle na poneki smiješak, ali je zid, naravno, ostao na mjestu.
"Kada sam se uspio pomiriti s onim što se dogodilo, bio sam sretan za sve one istočnonjemačke građane koji su dobili ono što su željeli", rekao je Jaeger, koji je nakratko bio predmetom istrage istočnonjemačkog tužiteljstva i mogao je biti suočen s optužbom za veleizdaju.
AFP
Ranije te večeri, Jaeger je uzeo stanku za objed i gledao na televiziji višeg dužnosnika komunističke partije Guentera Schabowskog na tiskovnoj konferenciji koja će također poslije ući u anale. A Schabowski je, prebirući po papirima ispred sebe, uzbuđen i zbunjen, pogrešno odgovorio na novinarsko pitanje i objavio da istočni Nijemci mogu odmah slobodno putovati na Zapad - mogućnost koja bila zabranjena naraštajima.
"Kada sam na televiziji čuo da to govori pomislio sam 'kakvo potpuno sr..e'. Trebao je znati da će istočni Nijemci odmah krenuti prema izlazima. Ali nas nisu obavijestili. Da ga slučajno nisam gledao, tek ne bih imao pojma što se događa", rekao je Jaeger.
Jaeger je tek kasnije shvatio zašto mu zapovjednici, iako ih je zvao sedam, osam puta, nisu znali reći što da radi. "Zato jer se događalo nešto što se nije trebalo dogoditi".
Zid je, po ideji onih koji su ga zamislili, trebao trajati sve dok se Njemačka ne ujedini pod komunističkom vlašću. Tijekom 28 godina koliko je postojao, najmanje je 136 ljudi ubijeno u pokušaju da ga prijeđe. Mnogi drugi spriječeni su prije i završili su u tamnicama.
Bravo, Haralde
Zašto je Jaeger odlučio otvoriti prolaz umjesto da oružanom silom rasprši okupljenu masu ljudi, kojoj će se negdje tijekom noći pridružiti i buduća kancelarka ujedinjene Njemačke Angela Merkel?
"Nadao sam se da će sve to nekako završiti mirno", rekao je. "Kad sam vidio gomilu istočnonjemačkih građana ispred sebe, znao sam da imaju pravo. Ali bio sam samo potpukovnik i nisam imao ovlasti. Ali kad nitko odozgo nije htio dati nikakvu zapovijed, bio sam praktički prinuđen poduzeti nešto".
Jaeger, koji danas živi od skromne mirovine u gradiću sjeverno od Berlina, kazao je i da je 46 graničara pod njegovim zapovjedništvom postajalo sve nervoznije što je svjetina rasla. Strahovalo se da bi moglo doći do nasilja i da bi njihovi pištolji i strojnice mogli pasti u pogrešne ruke.
"Bojali smo se da bi se mogli dočepati našeg oružja", kaže Jaeger. "Moji su me graničari preklinjali da poduzmemo nešto, ali nisu znali što. Znali su da će njihove 'glave biti na panju' pa su htjeli da donesem odluku".
U 23.30 naredio je graničarima da otvore zid. Reagirali su s takvom nevjericom da im je morao ponoviti. "Nisu se opirali, ali su oklijevali jer su znali da se događa nešto što se ne bi trebalo događati i da je to što se događa nepovratno. Odmah su shvatili", ispričao je Jaeger. "Kasnije, kad je sve završilo u redu, rekli su mi 'Bravo, Haralde'".
Jaeger, o čijoj se ulozi u padu zida doznalo mnogo godina poslije, nelagodno prihvaća svoj status slavne osobe. Ali mnogi se pitaju bi li došlo do krvoprolića da je netko drugi bio na dužnosti te večeri.
"I ja se to često pitam", priznaje Jaeger. "Pitam se bi li drugi reagirali drugačije. Ali besmisleno je filozofirati o tome. Što se dogodilo, dogodilo se".
Pad Berlinskog Zida...kako je jedna mala greška pokrenula priču
Pad Berlinskog zida, događaj koji je promijenio Njemačku i Europu
Njemačka u nedjelju obilježava 25. godišnjicu pada Berlinskog zida.
Reuters
Reuters
Njemačka u nedjelju obilježava 25. godišnjicu pada Berlinskog zida, događaja koji je promijenio tijek povijesti ne samo Njemačke nego i čitavog Starog kontinenta.
"Nitko nema namjeru podići zid!", riječi su koje je u lipnju 1961. na konferenciji za tisak izgovorio tadašnji predsjednik Državnog vijeća Njemačke Demokratske Republike, Walter Ulbricht.
Te su riječi ušle u povijest kao jedna od najvećih laži koje je ikada javno izgovorio jedan političar jer su samo nekoliko tjedna kasnije, u ranu zoru 13. kolovoza, djelatnici "Narodne policije" DDR-a počeli podizati barikadu od bodljikave žice između tadašnjeg sovjetskog dijela Berlina i savezničkih zona, američke, britanske i francuske. Nekoliko dana kasnije pod zaštitom policije započelo je i zidanje Berlinskog zida, koji je sve do 9. studenog 1989. razdvajao područje Zapadnog Berlina od ostatka Njemačke Demokratske Republike (DDR).
Ovim potezom vodstvo DDR-a zapravo je priznalo svojevrsnu kapitulaciju svoga društvenog uređenja naspram onog koje je vladalo u zoni "klasnog neprijatelja" na Zapadu. Od završetka Drugog svjetskog rata do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća DDR je u smjeru Zapada napustilo preko 3,5 milijuna građana i to uglavnom mladih i dobro obrazovanih. Ionako krhkom istočnonjemačkom gospodarstvu prijetio je kolaps zbog odljeva radne snage. Zbog toga se vrh DDR-a sredinom 1961. odlučio na potpuno zatvaranje granica.
Od Željezne zavjese do narodnog ujedinjenja
Gradnjom Zida egzodus Nijemaca s Istoka na Zapad nije prestao, ali se drastično usporio. Berlinski zid je od početne barikade od bodljikave žice i protutenkovskih prepreka tijekom godina prerastao u nekoliko desetaka metara širok granični pojas, čuvan vatrenim oružjem koje se aktiviralo automatski. Tako je, prema službenim podacima, od gradnje Zida do njegova pada samo oko 5.000 ljudi uspješno prebjeglo na Zapad.
Putevi i načini kojima su se prebjezi snalazili u pokušajima bijega preko Berlinskog zida bili su različiti: od korištenja letjelica i balona vlastite izrade do tunela koji su se protezali ispod graničnog pojasa.
Godišnjica pada Zida prilika je i podsjetiti na žrtve koje su izgubile život pokušavajući prijeći na Zapad. Znanstveni projekt "Kronika zida" Povijesnog instituta u Potsdamu i Saveznog ureda za političko obrazovanje polazi od toga da je na samom Berlinskom zidu pri pokušaju bijega u Zapadni Berlin poginulo 136 osoba. Ukupan broj žrtava na njemačko-njemačkoj granici se procjenjuje na 872 ljudi.
Zid otvoren pogreškom
Pad Berlinskog zida i danas je predmet mnogih legendi, no jedno je izvjesno: vrata u Željeznoj zavjesi otvorila su se više-manje zahvaljujući krivoj interpretaciji jedne odluke vrha DDR-a.
Početkom studenog 1989. već su se uvelike nazirali znakovi raspada DDR-a: tisuće građana je preko ostalih zemalja Varšavskog pakta, prije svega Mađarske, masovno napuštalo zemlju. Zemlja je bila na rubu bankrota, a i odnosi s Moskvom, u kojoj je glavnu riječ već neko vrijeme vodio Mihail Gorbačov, bili su napeti prije svega zbog krutog ponašanja tadašnjeg predsjednika Državnog vijeća DDR-a Ericha Honeckera koji je odbijao politiku Perestrojke.
Vladajuća komunistička stranka (SED) svrgnula je, međutim, krajem listopada 1989. Honeckera, a na njegovo mjesto je došao Egon Krenz. U općoj atmoferi rasula član Politbiroa SED-a Guenter Schabowski je na konferenciji za strani tisak 9. studenog navečer pročitao jedan od brojnih proglasa državnog vrha koji se ticao slobode kretanja građana. Nakon čitanja proglasa koji je tek trebao stupiti na snagu, Schabowski je na pitanje jednog novinara pogrešno odgovorio da ta mjera stupa na snagu odmah. Vijest se brzo proširila Berlinom jer je konferencija bila prenošena uživo, nakon čega su deseci tisuća građana pohrlili na granične prijelaze gdje su ih zbunjeni pogranični policajci jednostavno pustili u zapadni dio grada. Nakon toga zavladalo je narodno slavlje: gostionice u blizini Zida spontano su počele besplatno točiti pivo, ljudi su izišli na ulice pretvorivši glavnu prometnicu Zapadnog Berlina Kurfuerstandamm u veliki korzo na kojem se slavilo i veselilo do jutra.
Istoga dana tadašnji gradonačelnik Berlina Walter Momper otvorio je nove prihvatne centre za one koji su htjeli odmah ostati na Zapadu i odredio da se svakom građaninu Istočne Njemačke dodijeli 100 njemačkih maraka "pozdravnog novca".
Iako je Mađarska nekoliko mjeseci prije, u kolovozu 1989. otvorila svoju granicu prema Zapadu i time praktički napravila prvu rupu u "Željeznoj zavjesi", pad Berlinskog zida se doživljava kao simbol okončanja Hladnog rata između Istoka i Zapada. Politički razgovori koji su vođeni nakon pada Zida između predstavnika dviju njemačkih država i savezničkih sila Sovjetskog Saveza, SAD-a, Velike Britanije i Francuske, urodili su pripojenjem Istočne Njemačke Zapadnoj Njemačkoj 3. listopada 1990. godine.
Ostaci Zida privlače milijune
Dvadeset i pet godina od njegova pada Berlinski zid i dalje privlači milijune posjetitelja iz cijelog svijeta. Iako je dobar dio same građevine nestao, jedan dio (oko 200 metara) još uvijek se nalazi u memorijalnom centru Bernauer Strasse, kojeg je dosad posjetilo preko pet milijuna posjetitelja. Na godišnjicu oslobođenja na ovom mjestu je planirano otvaranje novog dokumentacijskog centra.
Među milijunima turista koji svake godine posjećuju njemačku prijestolnicu vrlo su popularni "Zidni obilasci", šetnje trasama kojima se nekad protezao Berlinski zid. Na nekim mjestima, poput Potsdamskog trga, koji je do ujedinjenja zjapio prazan a sada je tamo trgovačko-poslovni kompleks Potsdamer Platz u kojem se održava i popularni filmski festival Berlinale, trag Berlinskog zida još uvijek je vidljiv oznakama na tlu.
Ekonomske i političke podjele i dalje postoje
Unatoč ujedinjenju zemlje, na političkom i gospodarskom planu u Njemačkoj je još uvijek prisutna podjela. Tako se, primjerice, smatra da današnje istočne savezne pokrajine ostvaruju oko 70 posto gospodarskog učinka zapadnih pokrajina, dok plaće njihovih stanovnika iznose oko 3/4 onih u zapadnom dijelu zemlje. Na istoku, gdje su i cijene nešto niže, bilježi se i veća stopa nezaposlenosti koja iznosi 10-11 posto.
Nevidljivi zid između istoka i zapada još uvijek je prisutan i na političkom terenu. Nepunih tjedana dana uoči godišnjice pada Zida, njemački predsjednik Joachim Gauck uzburkao je duhove u dijelu javnosti svojim stajalištima o demokratskom razvoju Njemačke nakon ujedinjenja. Gauck, koji je u Istočnoj Njemačkoj bio jedan od istaknutih predstavnika građanskog i oporbenog pokreta, a nakon ujedinjenja i prvi predstojnik Ureda za zbrinjavanje arhiva istočnonjemačke tajne policije Stasi, u jednom je intervjuu stranci Ljevice osporio demokratsku zrelost. Stranka, koja na istoku Njemačke uživa povjerenje gotovo trećine glasača i koja se još uvijek bori s naslijeđem svoje prethodnice, državne Jedinstvene socijalističke partije (SED), trebala bi ovih dana kao najjača stranka u saveznoj pokrajini Tiringiji postaviti i svog prvog premijera neke savezne pokrajine. Joachim Gauck je za ovu mogućnost kazao da predstavlja bolan trenutak za sve one koji su trpjeli teror DDR-a na vlastitoj koži, nakon čega mu je stranka Ljevica predbacila pristranost i miješanje u dnevnu politiku što je nespojivo s funkcijom predsjednika.
Da stranku Ljevice još uvijek progone duhovi prošlosti, vidljivo je iz protivljenja ove stranke nastupu poznatog DDR-ova disidenta i kantautora Wolfa Biermana u petak u Bundestagu u sklopu obilježavanja godišnjice pada Zida. Stranka je Biermanna, koji ju je u nekoliko navrata nazvao "neprijateljima" i "ološem", upozorila da nastup u Bundestagu ne koristi za obračun, što Bierman nije poslušao nego joj je ponovno predbacio da nije promijenila svoje političko usmjerenje nazvavši je "bijednim ostatkom onoga što je na sreću prevladano".
Nenad Kreizer
Njemačka u nedjelju obilježava 25. godišnjicu pada Berlinskog zida.
Reuters
Reuters
Njemačka u nedjelju obilježava 25. godišnjicu pada Berlinskog zida, događaja koji je promijenio tijek povijesti ne samo Njemačke nego i čitavog Starog kontinenta.
"Nitko nema namjeru podići zid!", riječi su koje je u lipnju 1961. na konferenciji za tisak izgovorio tadašnji predsjednik Državnog vijeća Njemačke Demokratske Republike, Walter Ulbricht.
Te su riječi ušle u povijest kao jedna od najvećih laži koje je ikada javno izgovorio jedan političar jer su samo nekoliko tjedna kasnije, u ranu zoru 13. kolovoza, djelatnici "Narodne policije" DDR-a počeli podizati barikadu od bodljikave žice između tadašnjeg sovjetskog dijela Berlina i savezničkih zona, američke, britanske i francuske. Nekoliko dana kasnije pod zaštitom policije započelo je i zidanje Berlinskog zida, koji je sve do 9. studenog 1989. razdvajao područje Zapadnog Berlina od ostatka Njemačke Demokratske Republike (DDR).
Ovim potezom vodstvo DDR-a zapravo je priznalo svojevrsnu kapitulaciju svoga društvenog uređenja naspram onog koje je vladalo u zoni "klasnog neprijatelja" na Zapadu. Od završetka Drugog svjetskog rata do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća DDR je u smjeru Zapada napustilo preko 3,5 milijuna građana i to uglavnom mladih i dobro obrazovanih. Ionako krhkom istočnonjemačkom gospodarstvu prijetio je kolaps zbog odljeva radne snage. Zbog toga se vrh DDR-a sredinom 1961. odlučio na potpuno zatvaranje granica.
Od Željezne zavjese do narodnog ujedinjenja
Gradnjom Zida egzodus Nijemaca s Istoka na Zapad nije prestao, ali se drastično usporio. Berlinski zid je od početne barikade od bodljikave žice i protutenkovskih prepreka tijekom godina prerastao u nekoliko desetaka metara širok granični pojas, čuvan vatrenim oružjem koje se aktiviralo automatski. Tako je, prema službenim podacima, od gradnje Zida do njegova pada samo oko 5.000 ljudi uspješno prebjeglo na Zapad.
Putevi i načini kojima su se prebjezi snalazili u pokušajima bijega preko Berlinskog zida bili su različiti: od korištenja letjelica i balona vlastite izrade do tunela koji su se protezali ispod graničnog pojasa.
Godišnjica pada Zida prilika je i podsjetiti na žrtve koje su izgubile život pokušavajući prijeći na Zapad. Znanstveni projekt "Kronika zida" Povijesnog instituta u Potsdamu i Saveznog ureda za političko obrazovanje polazi od toga da je na samom Berlinskom zidu pri pokušaju bijega u Zapadni Berlin poginulo 136 osoba. Ukupan broj žrtava na njemačko-njemačkoj granici se procjenjuje na 872 ljudi.
Zid otvoren pogreškom
Pad Berlinskog zida i danas je predmet mnogih legendi, no jedno je izvjesno: vrata u Željeznoj zavjesi otvorila su se više-manje zahvaljujući krivoj interpretaciji jedne odluke vrha DDR-a.
Početkom studenog 1989. već su se uvelike nazirali znakovi raspada DDR-a: tisuće građana je preko ostalih zemalja Varšavskog pakta, prije svega Mađarske, masovno napuštalo zemlju. Zemlja je bila na rubu bankrota, a i odnosi s Moskvom, u kojoj je glavnu riječ već neko vrijeme vodio Mihail Gorbačov, bili su napeti prije svega zbog krutog ponašanja tadašnjeg predsjednika Državnog vijeća DDR-a Ericha Honeckera koji je odbijao politiku Perestrojke.
Vladajuća komunistička stranka (SED) svrgnula je, međutim, krajem listopada 1989. Honeckera, a na njegovo mjesto je došao Egon Krenz. U općoj atmoferi rasula član Politbiroa SED-a Guenter Schabowski je na konferenciji za strani tisak 9. studenog navečer pročitao jedan od brojnih proglasa državnog vrha koji se ticao slobode kretanja građana. Nakon čitanja proglasa koji je tek trebao stupiti na snagu, Schabowski je na pitanje jednog novinara pogrešno odgovorio da ta mjera stupa na snagu odmah. Vijest se brzo proširila Berlinom jer je konferencija bila prenošena uživo, nakon čega su deseci tisuća građana pohrlili na granične prijelaze gdje su ih zbunjeni pogranični policajci jednostavno pustili u zapadni dio grada. Nakon toga zavladalo je narodno slavlje: gostionice u blizini Zida spontano su počele besplatno točiti pivo, ljudi su izišli na ulice pretvorivši glavnu prometnicu Zapadnog Berlina Kurfuerstandamm u veliki korzo na kojem se slavilo i veselilo do jutra.
Istoga dana tadašnji gradonačelnik Berlina Walter Momper otvorio je nove prihvatne centre za one koji su htjeli odmah ostati na Zapadu i odredio da se svakom građaninu Istočne Njemačke dodijeli 100 njemačkih maraka "pozdravnog novca".
Iako je Mađarska nekoliko mjeseci prije, u kolovozu 1989. otvorila svoju granicu prema Zapadu i time praktički napravila prvu rupu u "Željeznoj zavjesi", pad Berlinskog zida se doživljava kao simbol okončanja Hladnog rata između Istoka i Zapada. Politički razgovori koji su vođeni nakon pada Zida između predstavnika dviju njemačkih država i savezničkih sila Sovjetskog Saveza, SAD-a, Velike Britanije i Francuske, urodili su pripojenjem Istočne Njemačke Zapadnoj Njemačkoj 3. listopada 1990. godine.
Ostaci Zida privlače milijune
Dvadeset i pet godina od njegova pada Berlinski zid i dalje privlači milijune posjetitelja iz cijelog svijeta. Iako je dobar dio same građevine nestao, jedan dio (oko 200 metara) još uvijek se nalazi u memorijalnom centru Bernauer Strasse, kojeg je dosad posjetilo preko pet milijuna posjetitelja. Na godišnjicu oslobođenja na ovom mjestu je planirano otvaranje novog dokumentacijskog centra.
Među milijunima turista koji svake godine posjećuju njemačku prijestolnicu vrlo su popularni "Zidni obilasci", šetnje trasama kojima se nekad protezao Berlinski zid. Na nekim mjestima, poput Potsdamskog trga, koji je do ujedinjenja zjapio prazan a sada je tamo trgovačko-poslovni kompleks Potsdamer Platz u kojem se održava i popularni filmski festival Berlinale, trag Berlinskog zida još uvijek je vidljiv oznakama na tlu.
Ekonomske i političke podjele i dalje postoje
Unatoč ujedinjenju zemlje, na političkom i gospodarskom planu u Njemačkoj je još uvijek prisutna podjela. Tako se, primjerice, smatra da današnje istočne savezne pokrajine ostvaruju oko 70 posto gospodarskog učinka zapadnih pokrajina, dok plaće njihovih stanovnika iznose oko 3/4 onih u zapadnom dijelu zemlje. Na istoku, gdje su i cijene nešto niže, bilježi se i veća stopa nezaposlenosti koja iznosi 10-11 posto.
Nevidljivi zid između istoka i zapada još uvijek je prisutan i na političkom terenu. Nepunih tjedana dana uoči godišnjice pada Zida, njemački predsjednik Joachim Gauck uzburkao je duhove u dijelu javnosti svojim stajalištima o demokratskom razvoju Njemačke nakon ujedinjenja. Gauck, koji je u Istočnoj Njemačkoj bio jedan od istaknutih predstavnika građanskog i oporbenog pokreta, a nakon ujedinjenja i prvi predstojnik Ureda za zbrinjavanje arhiva istočnonjemačke tajne policije Stasi, u jednom je intervjuu stranci Ljevice osporio demokratsku zrelost. Stranka, koja na istoku Njemačke uživa povjerenje gotovo trećine glasača i koja se još uvijek bori s naslijeđem svoje prethodnice, državne Jedinstvene socijalističke partije (SED), trebala bi ovih dana kao najjača stranka u saveznoj pokrajini Tiringiji postaviti i svog prvog premijera neke savezne pokrajine. Joachim Gauck je za ovu mogućnost kazao da predstavlja bolan trenutak za sve one koji su trpjeli teror DDR-a na vlastitoj koži, nakon čega mu je stranka Ljevica predbacila pristranost i miješanje u dnevnu politiku što je nespojivo s funkcijom predsjednika.
Da stranku Ljevice još uvijek progone duhovi prošlosti, vidljivo je iz protivljenja ove stranke nastupu poznatog DDR-ova disidenta i kantautora Wolfa Biermana u petak u Bundestagu u sklopu obilježavanja godišnjice pada Zida. Stranka je Biermanna, koji ju je u nekoliko navrata nazvao "neprijateljima" i "ološem", upozorila da nastup u Bundestagu ne koristi za obračun, što Bierman nije poslušao nego joj je ponovno predbacio da nije promijenila svoje političko usmjerenje nazvavši je "bijednim ostatkom onoga što je na sreću prevladano".
Nenad Kreizer
Pad Berlinskog zida -. pruski kapetan
U januaru 1989. istočnonemački lider Erih Honeker tvrdio je da će Berlinski zid, koji je teritorijalno, politički, vojno i ideološki delio Evropu na dva dela, ostati „do god to bude potrebno, pa i još pedeset ili sto godina”. Bilo je to prkosno reagovanje na zahtev šefova diplomatije SAD i SR Nemačke, Šulca i Genšera, da Nemačka Demokratska Republika sruši „nehumani zid”. U to vreme istočnonemačka propagandna mašinerija je imala još jednu Honekerovu mantru: „Podela Nemačke je istorijska sudbina, koja se ničim ne može izmeniti, a ujedinjenje Nemačke je nemoguće kao što je nemoguće sjediniti vodu i vatru”.
Perestrojku, a osobito glasnost, u Istočnoj Nemačkoj niko nije pominjao. Neslaganja sa Moskvom su se skrivala od javnosti. Čak je nemačko izdanje poznatog ruskog časopisa „Sputnjik” bilo zabranjeno za distribuciju zbog jednog kritičkog teksta o odnosima između Moskve i Berlina. Meni je tada Ginter Šabovski, član Politbiroa vladajuće Jedinstvene socijalističke partije Nemačke i prvi partijski sekretar (Istočnog) Berlina, u jednom intervjuu govorio da NDR po stalnom rastu proizvodnje prednjači u Istočnoj Evropi, da ima plansku privredu zasnovanu na naučnoj osnovi i da svi ostali nastoje, sa perestrojkom, da ostvare ono što je ona već postigla. Nisam bio siguran da je Šabovski verovao u ono što mi je govorio, ali mi je bilo jasno zašto je baš on u Politbirou bio odgovoran za propagandu.
Građani NDR, koji su tog leta odlazili na odmor u Čehoslovačku i Mađarsku, počeli su da beže na Zapad, uz prećutnu saglasnost čehoslovačkih i mađarskih vlasti. Od jula do novembra prebeglo je – „glasalo nogama” – oko pola miliona ljudi. Bio je to uvod u pad Berlinskog zida i krah NDR. Vlasti su početkom jula saopštile da se ukida naredba o pucanju na begunce preko međunemačke granice. Time su otkrile ono što su dotle negirale: da je takva naredba postojala i da je na Berlinskom zidu ubijeno oko dvesta ljudi pri pokušaju bekstva.
Begunci su stvorili praktične probleme kod kuće: škole su ostale bez nekih nastavnika, fabrike bez radnika. Ljudi su počeli da demonstriraju da bi, izlivajući nezadovoljstvo, zatražili i mnogo više od istine o egzodusu. A kako se Honeker u jednoj svojoj nespretnoj izjavi pozvao na volju naroda, gnevni demonstranti su skandirali: „Mi smo narod”. Počelo je u Lajpcigu 25. septembra u Crkvi svetog Nikole. Svakog ponedeljka sam odlazio u Lajpcig, gde sam, među parolama građanskog pokreta „Novog foruma”, na kojima su zahtevani demokratizacija, politički pluralizam i sloboda mišljenja, jednog ponedeljka video i prvu parolu u prilog ujedinjenju: „Mi smo jedan narod”.
Nedeljama se demonstriralo po svim većim gradovima širom Istočne Nemačke. Gorbačov je 7. oktobra došao u Berlin na proslavu 40. godišnjice postojanja NDR. Rekao je da se o stanju u NDR neće odlučivati u Moskvi, nego u Berlinu, ali mu je masa dobacivala: „Gorbi, spasi nas!” Kad je otišao, policija je surovo ugušila demonstracije i čak osvetnički gonila raspršene demonstrante kilometrima daleko. Honeker je 18. oktobra podneo ostavku. Novi šef države i partije postao je Egon Krenc. Usledila je, 7. novembra, najpre ostavka premijera Vilija Štofa, a potom i kolektivna ostavka starog Politbiroa. Drama se do te mere zgusnula da je – kako to u teatru obično biva – pištolj koji je visio na zidu morao da opali u završnom činu.
„Opalio” je 9. novembra na konferenciji za novinare Gintera Šabovskog. Sedeo sam pored Ditera Šulca iz ZDF. Bili smo „stari drugovi po oružju” – kako smo se, u šali, među sobom nazivali mi dugogodišnji dopisnici iz Kine. Šulc je čuo da novo rukovodstvo treba da donese važnu odluku o liberalizaciji režima na granici. Šabovski je govorio dosta uvijeno o toj liberalizaciji, tako da ga nisam razumeo. Nije želeo da odgovara na pitanja. Pokupio je svoje papire i žurno izašao.
– Šta je rekao Šabovski? – pitao sam Šulca.
– Ne znam.
– Pa nemački ti je maternji jezik.
– Tako je, ali ne znam šta je čovek rekao.
Nekako smo, konsultujući kolege iz prvog reda, ustanovili da je Šabovski rekao da će građani NDR od sutra, 10. novembra, moći da podnose molbe za izlazne vize za SR Nemačku.
Dok sam išao prema garderobi da uzmem mantil, na mene je naleteo kamerman iz televizije ARD. Znao sam ga sa demonstracija kao veliko svrdlo. Stalno je jurio, ali po pravilu uvek stizao na najzanimljivija mesta. Pitao sam ga kud žuri. „Zid, Zid, idi na Zid”, prošištao je i nestao poput metka. Imao je, znači, poverljivu informaciju – ili možda čak redakcijski nalog – gde da bude s kamerom.
Kad sam stigao na „Čekpoint Čarli”, glavni granični prelaz na Berlinskom zidu, već je bio pao mrak. Kolone ljudi su hitale prema Zidu, a ispred rampe se tiskala grupa bučnih mladića. Komandir pogranične straže, kapetan koga sam viđao prilikom ranijih čestih prelazaka iz jednog dela grada u drugi (i koga sam, premda je uvek „trenirao strogoću”, više upamtio po tome što je moje prezime izgovarao čisto, praveći razliku između Č i Ć), stajao je kao oduzet. A njegovi momci, sa kalašnjikovima preko grudi, bespomoćno su zurili u nadolazeću masu.
– Šta se događa, kapetane?
– Nemam nikakvih naređenja.
Taj mladi stasiti Prus, obično besprekorno vojnički utegnut, samouveren i ledeno služben, sad je delovao srozano i izgubljeno. Po čelu su mu izbijale graške znoja. A kad je progovorio, kao da se požalio. Nije imao naređenje ni da silom zaustavi, a ni da propušta, grupe drskih mladih ljudi, koji su naprosto provaljivali preko rampe, a neki od njih uskoro počeli i da se penju na Zid. Na drugoj, zapadnoj, strani gomila je takođe rasla i dva ljudska talasa su se spojila uz prkosnu ciku i oduševljenje. Grlili su se ljudi koji se među sobom dotle nisu ni poznavali. Zapadnjaci su bili brži u svečanom obeležavanju čina pred kamerama: stizali su s pivom i šampanjcem.
Pruski kapetan je morao misliti da su njegovi nadređeni zakazali, ali to nije smeo ni da kaže ni da pokaže. Tako nisam tada, ali ni kasnije, saznao ko je naredio da se Berlinski zid otvori i kako je događaj od takvog kapitalnog istorijskog i političkog značaja protekao bez oružanog sukoba i bez ijedne kapi prolivene krvi. Nikad nisam saznao ni šta su pre toga bili dogovorili Kol i Gorbačov. Ali sam u jedno duboko uveren: da je scenario zapadnonemačke obaveštajne službe BND morao da bude pedantno napisan i besprekorno sproveden u delo. „Moju” odbeglu istinu sa lica mesta jednog dana će otkriti neki marljivi istoričar u tišini arhiva. Sumnjam da ću to doživeti.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)