Pismo iz 1920 /Ivo Andrić/

Pismo iz 1920

Ivo Andrić

Mart mesec 1920. godine. Železnička stanica u Slavonskom Brodu. Ponoć prošla. Sa neodređene strane duva vetar, koji ovako neispravnim i od putovanja zamorenim ljudima izgleda hladniji i jači nego što je. U visini promiču zvezde između uzvitlanih oblaka. U daljini, po nevidljivim kolosecima kreću se kreću se brže ili sporije, žute i crvene svetlosti zajedno sa prodornim glasom kondukterskih pištaljki ili otegnutim zviždukom lokomotiva, u koji mi putnici unosimo melanholiju naše zamorenosti i čamotinju dugog, zlovoljnog čekanja.

            Pred stanicom, pored prvog koloseka, sedimo na koferima i čekamo voz kome ne znamo ni čas dolaska ni čas odlaska; jedino što znamo, to je da će biti prepun, nabijen putnicima i prtljagom.

            Čovek koji sedi pored mene moj je davnašnji poznanik i prijatelj koga sam za poslednjih pet-šest godina izgubio iz vida. Zove se Maks Levenfeld, lekar je i lekarski sin. Rodi se i odrastao u Sarajevu. Otac mu je kao mlad lekar napustio Beč i nastanio se u Sarajevu, gde je stekao veliku praksu. Poreklom su Jevreji, ali već odavno pokršteni. Majka mu je rodom iz Trsta, kći italijanske baronice i austrijskog pomorskog oficira, potomka francuskih emigranata. Njenog stasa, hoda i gospodstvenog načina odevanja sećaju se dva naraštaja Sarajlija. To je bila jedna od onih lepotica čiju lepotu i najdrskiji i najsiroviji ljudi gledaju sa poštovanjem i obzirom koje inače nemaju.

            Zajedno smo išli u sarajevsku gimnaziju, samo što je on bio za tri razreda preda mnom, što u tim godinama znači mnogo.

            Sećam se nejasno da sam ga primetio čim sam došao u gimnaziju. On je tada pošao u četvrti razred, ali se još odevao kao dete. To je bio snažan dečak, «Švapče», u marinskom odelu tamno modre boje, sa lengerima izvezenim u uglovima široke mornarske kragne. Nosio je još uvek kratke pantalone. Na nogama plitke crne cipele savršenog oblika. Između belih kratkih čarapa i pantalona – goli snažni listovi, rumeni od krvi i već osuti svetlim maljama.

            Tada između nas nije bilo i nije moglo biti dodira. Sve nas je delilo – godine, izgled i navike, imovno stanje i društveni položaj naših roditelja.

            Ali mnogo bolje ga se sećam iz docnijeg vremena, kad sam ja bio u petom a on u osmom razredu. Tada je to već bio protegljast mladić svetlih očiju, koje su odavale neobičnu osetljivost i veliku živost duha, dobro ali nehatno odeven, sa bujnom plavom kosom koja mu je stalno padala u jakim, nemirnim bičevima, čas s jedne čas s druge strane lica. Sreli smo se i zbližili prilikom neke diskusije koju je jedna grupa naših drugova iz viših razreda vodila u parku na klupi.

            U tim našim đačkim raspravama nije bilo granice ni obzira, pomerani su svi principi i praskavim rečima minirani čitavi duhovni svetovi u temeljima. Sve je, naravno i posle toga ostajalo na svom mestu, ali te strasne reči bile su značajne za nas i sudbinu koja nas čeka, kao neko nagoveštanje velikih podviga borbenih vremena i teških lutanja, koja tek imaju da dođu.

            Kad sam posle jedne žive diskusije, ustreptao od uzbuđenja i ubeđen u svoj trijumf (isto tako kao što je to bio i moj protivnik u diskusiji), krenuo kući, Maks mi se pridružio. Bilo je to prvi put da ostanemo nas dvojica nasamo. To mi je laskalo i dokazalo moj pobednički zanos i visoko mišljenje o sebi. On se raspitivao šta čitam i gledao me pažljivo, uzbuđeno. Odjednom on zastade, pogleda me pravo u oči i reče na čudno miran način:

-         Znaš, hteo sam da ti kažem da nisi tačno citirao Ernsta Hekela.

Osetih kako pocrveneh i kako se zemlja lagano krenu ispod mojih nogu i opet se vrati na svoje mesto. Naravno da sam pogrešno citirao; moj citat je bio iz neke jeftine brošure, nesigurno zapamćen i, verovatno, rđavo preveden. Sav moj dojakošnji trijumf pretvorio se u grižu savesti i osećanje stida. Modre svetle oči su me gledale bez sažaljenja, ali i bez najmanjeg traga zluradosti ili nadmoćnosti. I Maks ponovi moj zlosrećni citat u ispravljenom obliku. A kad smo došli pred njegovu lepu kuću na obali Miljacke, on me steže čvrsto za ruku i pozva me da dođem sutra posle podne kod njega da razgledam njegove knjige.

            To poslepodne bilo je za mene doživljaj. Video sam prvu pravu biblioteku u životu i bilo mi je jasno da vidim svoju sudbinu. Maks je imao nemačkih i nešto italijanskih i francuskih knjiga koje su pripadale njegovoj majci. On mi je sve to pokazivao sa mirom na kom sam mu zavideo još više nego na knjigama. To i nije bila zavist, nego osećanje bezgraničnog zadovoljstva i silna želja da se i ja jednog dana tako slobodno krećem po tom svetu knjiga iz kojih, čini mi se, biju svetlost i toplina. On je i sam govorio kao da iz knjige čita, slobodno, i kretao se bez hvalisanja u tom svetu slavnih imena i velikih ideja, dok sam ja ¸drhtao od uzbuđenja, od sujete, stideći se velikana među koje ulazim i strahujući od sveta koji sam napolju ostavio i u koji mi se valja vratiti. e

            Te poslepodnevne posete kod starijeg druga stale su da se ponavljaju i da bivaju češće. Naglo sam se usavršavao u nemačkom jezik, počeo sam da čitam italijanski. Nosio sam i kući, u svoj sirotinjski stan, te lepo povezane strane knjige. Zaostao sam u učenju školskih predmeta. Sve što sam čitao izgledalo mi je kao sveta istina i uzvišena obaveza za mene lično, kojoj se ne mogu oteti ako neću da izgubim ugled u svojim očima i svaku veru u sebe. Znao sam samo jedno: da treba sve to čitati, i da treba pisati takve ili slične stvari. Ni na što drugo u životu nisam pomišljao.

            Jednog dana se naročito sećam. Bio je maj mesec. Maks se spremao za maturu, ali bez uzbuđenja i primetnog napora. Odveo me je pred mali odvojen orman na kome je zlatnim slovima pisalo: Helios Klassiker-Ausgabe. I sećam se da mi je rekao da je orman kupljen zajedno s knjigama. Meni je čak i orman izgledao kao svetinja i njegovo drvo prožeto svetlošću. Maks je izvadio jednu svesku Getea i stao da mi čita Prometeja.

            Počeo je nekim novim, meni dotle nepoznatim glasom, i odmah se videlo da je dosad bezbroj puta pročitao tu pesmu:

 Pokrij svoje nebo, Zevse,

oblaka tmušom

i kušaj, kao ludo dete

što obezglavljuje čkalj,

svoju snagu na hrašću u bregovima!

Ali mi zemlju moju

moraš ostaviti

i kolibu, koju mi ne podiže ti,

i ognjište moje,

na čijem ognju mi

zavidiš!

             Na kraju, lupao je pesnicom odmereno ali snažno o ručicu fotelje u kojoj je sedeo; kosa mu je pala s obe strane lica oblivenog rumenilom.

Evo me gde sedim, stvaram ljude

po svojoj slici,

rod meni ravan,

da trpi, da plače,

da uživa i da se raduje,

i da se ne osvrće na tebe,

kao ni ja!

             To je bilo prvi put da ga takvog vidim. Slušao sam sa divljenjem i lakim strahom. Onda smo izišli napolje i u toplom sumraku nastavili razgovor o pesmi. Maks me je pratio do moje strme ulice, a zatim ja njega opet do obale, pa on mene, pa ja njega. Noć uhvatila i svet je počeo da se proređuje, a mi smo jednako premeravali taj put, raspravljajući o smislu života i poreklu bogova i ljudi. Jednog trenutka sećam se naročito dobro. Kad smo prvi put stigli u moju neuglednu ulicu i stali kod nekih nagnutih sivih taraba, Maks je čudno ispružio levu ruku preda se i rekao mi nekako toplo, poverljivo:

- Znaš, ja sam ateist.

            Nad povaljenom ogradom cvala je u gustom spletu zova i širila jak, težak miris koji mi je dolazio kao miris života samog. Veče je bilo svečano, sve oko nas tiho, a kupola neba iznad mene, puna zvezda, izgledala mi je kao nova. Os uzbuđenja nisam umeo ništa da kažem. Osećao sam samo da se nešto važno desilo između mene i ovoga starijeg druga i da se sada ne možemo prosto rastati i otići svaki svojoj kući. Tako smo i ostali šetajući do neko doba noći.

            Maksova matura nas je rastavila. On je otišao u Beč da studira medicinu. Jedno kratko vreme smo se dopisivali, ali prepiska je zapela. Viđali smo se ponekad o raspustu, ali bez stare prisnosti. Zatim je došao rat, koji nas je potpuno rastavio.

            A sada, posle nekoliko godina, mi smo se našli, evo opet, na ovoj ružnoj i dosadnoj stanici. Putovali smo od Sarajeva dovde istim vozom, a nismo to znali i tek ovde smo se videli; sad čekamo neizvesni dolazak beogradskog voza.

            U nekoliko reći ispričali smo jedan drugom kako smo proveli rat. On je već prve godine rata završio studije, a zatim je bio kao lekar na svim austrijskim frontovima, služeći uvek u bosanskim pukovima. Za vreme rata otac mu je umro od pegavog tifusa, a majka je napustila Sarajevo i preselila se u Trst kod svojih. Maks je proveo nekoliko poslednjih meseci u Sarajevu, koliko mu je trebalo da uredi svoje stvari. U sporazumu sa majkom prodao je onu očevu kuću na obali Miljacke i veći deo stvari. Sad putuje u Trst majci, a odande misli dalje, u Argentinu, možda i u Boliviju. Ne izjašnjava se otvoreno o tome, ali tek napušta Evropu zauvek.

            Maks je okrupnjao od života na frontu, ogrubeo, odeven je kao neki preduzimač, koliko mogu da vidim. U mraku nazirem njegovu jaku glavu sa bujnom svetlom kosom i slušam njegov glas, koji je u toku godina postao dublji i muškiji, i njegov sarajevski izgovor u kome su suglasnici umekšani a samoglasnici mutni i otegnuti. U jeziku mu se osećala uopšte izvesna nesigurnost.

            On je govorio i sada kao da čita, upotrebljavao je mnogo neobičnih knjiških, naučnih izraza. Ali to je bilo jedino što je ostalo od nekadašnjeg Maksa. Inače, pomena nije bilo o poeziji ni o knjigama. (Niko se ne seća više Prometeja.)  Govorio je nešto najpre o ratu uopšte i to sa velikom gorčinom, više u tonu nego u rečima, sa gorčinom koja i ne očekuje da će biti shvaćena. (Za njega u ovom velikom ratu nije bilo, tako reći protivničkih frontova, oni su se pomešali, prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumevanje za sve ostalo.) Sećam se da sam ostao zaprepašćen kad je rekao da čestita pobednicima i – da ih duboko žali, jer pobeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih čeka. Govorio je jetkim i beznadežnim tonom čoveka koji je mnogo izgubio i sad može da govori šta hoće, znajući dobro i da mu za to niko ništa ne može, i da mu to ništa ne pomaže. Posle toga velikog rata sretalo se među inteligentnima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih na neki naročit način, na nešto, neodređeno u životu. Ti ljudi nisu nalazili u sebi ni sposobnost da se mire i prilagođavaju, ni snagu za velike odluke u protivnom pravcu. On je, činilo mi se u tom trenutku, bio jedan od tih.

            Ali naš razgovor je brzo zapeo, jer ni on ni ja nismo želeli da se prepiremo u ovoj noći, na neobičnom mestu viđenja, posle toliko godina. Zato smo govorili o drugim stvarima. Upravo, govorio je on. Govorio je i sada onim svojim biranim rečima i složenim rečenicama, kao čovek koji živi više sa knjigama nego sa ljudima, hladno i stvarno, bez okolišenja i ulepšavanja, onako kao kad otvorimo medicinski udžbenik i nađemo u njemu simptome svoje bolesti.

            Nudim ga cigaretom, ali on kaže da ne puši, i to izgovara naglo, gotovo sa strahom i odvratnošću. I dok ja palim jednu cigaretu o drugu, on govori nekako usiljeno bezbrižno, kao da time odgoni druge, teže misli:

- Eto, nas dvojica smo se dohvatili širokog kolosjeka, a to znači: uhvatili smo kvaku vrata koja vode u veliki svijet. Ostavljamo Bosnu. Ja se u nju nikad ni vratiti neću, ali ti hoćeš.

            - Ko zna? – upadoh zamišljeno, gonjen onom naročitom sujetom po kojoj mladi ljudi vole da svoju sudbinu vide u dalekim zemljama i na neobičnim putevima.

            - Ne, ne ti ćeš se svakako vratiti – kaže moj saputnik pouzdano kao da postavlja dijagnozu  - a i ja ću se cijelog života nositi sa sjećanjem na Bosnu, kao sa nekom bosanskom bolešću kojoj je uzrok, ni sam ne znam pravo, da li u tome što sam se u Bosni rodio i odrastao ili što se nikad neću vratiti u nju. Svejedno.

            Na neobičnom mestu, u neobično doba i razgovor postaje neobičan, pomalo kao u snu. Gledam iskosa krupno zgrčenu siluetu nekadašnjeg druga pokraj sebe i mislim: mislim kako malo liči na onoga mladića što je udarao pesnicom i recitovao: «Pokrij svoje nebo, Zevse! …» - mislim šta će biti od nas ako nas život i dalje bude menjao ovako brzo i ovako duboko, mislim da su samo promene koje zapažam na sebi dobre i pravilne. I dok sve to mislim, najednom primećujem da drug do mene opet govori. Trgnuvši se iz svojih misli, slušam ga pažljivo. Tako pažljivo da mi se čini da su oni stanični šumovi oko mene umukli i da samo njegov glas romori u vetrovitoj noći.

              - Da, dugo vremena ja sam zaista mislio da ču kao i otac mi, provesti         život liječeći sarajevsku djecu i da ću, kao i on ostaviti kosti na groblju u Koševu. Već ono što sam vidio i doživio u bosanskim regimentama za vrijeme rata pokolebalo me je u tome, ali kad sam ljetos demobilisan i proveo svega tri mjeseca u Sarajevu, meni je postalo jasno da ja tu neću moći ostati i živiti. A sama pomisao da živim u Beču, Trstu ili kojem drugom austrijskom gradu, izaziva u meni odvratnost, odvratnost do povraćanja. I zato sam počeo da pomišljam na Južnu Ameriku.

 - Dobro, može li da se zna šta je to od čega ti bježiš iz Bosne? – pitao sam ja s neobazrivošću sa kojom su tada ljudi mojih godina postavljali pitanja.

 -  Pa, «može da se zna», samo to nije lako ovako u prolazu, na stanici, ukratko kazati. A kad bih ipak morao jednom riječju da kažem šta je to što me goni iz Bosne, ja bih rekao: mržnja.

Maks naglo ustade, kao da je u svom govoru odjednom udario o nevidljivu ogradu. I ja izronih na stvarnost hladne noći na železničkoj stanici u Slavonskom Brodu. Vetar je bivao sve jači i sve hladniji, svetlosti su žmirkale i promicale u daljini, sitne lokomotive su zviždale. Nad nama je nestalo i ono malo neba sa retkim zvezdama, samo magla i dim stvaraju dostojan pokrivač za ovu ravnicu na kojoj čovek, čini mi se, do očiju tone u crnu masnu oranicu.

U meni se javi, i naglo poraste, ljuta i nasrtljiva želja da pobijem njegovo tvrđenje, iako mi ono nije bilo dovoljno jasno ni razumljivo. Obojica smo zbunjeni ćutali. Teško je ležalo to ćutanje između nas u noći, i nije se moglo predvideti koji će od nas dvojice prvi progovoriti.

U tom trenutku začu se iz daljine tutanj brzog voza i odmah zatim njegov težak pisak, potmuo, kao da dolazi ispod betonskog svoda. Cela stanica odjednom ožive. Stotine dotad nevidljivih prilika digoše se u tami i počeše da trče u susret vozu. Skočismo i nas dvojica, a gužva u koju smo zapali sve više nas je rastavljala. Uspeo sam samo još da mu doviknem svoju beogradsku adresu.

Posle dvadesetak dana primio sam u Beogradu pozamašno pismo. Po krupnom rukopisu nisam mogao da poznam od koga. To mi je iz Trsta pisao Maks na nemačkom jeziku.

  

«Dragi, stari prijatelju,

Kad smo se ono slučajno sreli u Slavonskom Brodu, naš razgovor je bio iskidan i mučan. I da smo imali mnogo bolju priliku i više vremena, ne verujem da bismo se sporazumeli i sve izveli na čistinu. Neočekivani susret i nagli rastanak onemogućili su to potpuno. Spremama se da napustim Trst, gde mi živi majka. Odlazim u Pariz, gde imam neke rođake sa majčine strane. Ako mi tamo kao strancu dozvole lekarsku praksu, ostaću u Parizu; ako ne, idem zaista u Južnu Ameriku.

Ne verujem da će ovo nekoliko nepovezanih stavova što ih u brzini pišem moći potpuno objasniti stvar i opravdati u tvojim očima moje «bežanje» iz Bosne. Šaljem ih ipak, jer osećam da ti dugujem odgovor i jer, sećajući se naših đačkih godina, želim da me ne shvatiš pogrešno i ne gledaš u meni običnog Švabu i «kuferaša» koji olako napušta zemlju u kojoj se rodio, u trenutku kad ona počinje slobodan život i kad joj je potrebna sva snaga.

Da pređem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što se niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima ¸nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.

Ja znam da mržnja, kao i gnev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gneva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnev, jer pate od njih, ali potomstvo će videti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja, kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.

Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije tako ni čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. Isto tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima – tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovek ulazi neprimetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje, postupke. Poroci rađaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna – i vrline govore i deluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole – smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole. I, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznela i tlačenog zajedno sa tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.

U nekoj Mopasanovoj pripoveci ima jedan dionizijski opis proleća koji se završava rečima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlepiti oglase: «Građanine francuski, proleće je, čuvaj se ljubavi!» Možda bi u Bosni trebalo opominjati čoveka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem čuva mržnje, urođene, nesvesne, endemične mržnje. Jer u toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. A u Bosni je naprotiv, nerazumevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspeva ponekad da ih pređe. Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primećuje izvestan napredak, da su ideje XIX veka i ovde učinile svoje, a da će sada posle oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko meseci dobro video strašne međusobne odnose među ljudima raznih vera i raznih narodnosti u Sarajevu!) Štampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: «Brat je mio,koje vere bio», ili «Ne pita se ko se kako krsti, neg čija mu krvca grije prsi». «Tuđe poštuj, a svojim se diči», «Integralno narodno jedinstvo ne poznaje verskih ni plemenskih razlika». Ali oduvek je u bosanskim građanskim krugovima bilo dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim rečima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako – tako mržnju, ali je ne uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da dremaju stari nagoni i kainski planovi, i da će živeti dok god ne budu potpuno izmenjene osnove materijalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vreme, i ko će imati snage da to izvede? Jednom će doći, ja u to verujem, ali ovo što sam video u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Naprotiv.

            Ja sam o tome razmišljao, naročito poslednjih meseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumela Miljacka naizmence sa vetrom rane jeseni u još obilnom lišću.

            Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sat posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat – kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.

            Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorenjenu bolest. I ja verujem da bi strani naučnici dolazili u Bosnu da proučavaju mržnju, kao što proučavaju lepru, samo kad bi mržnja bila isto tako, priznat izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je lepra.

            Pomišljao sam da se i sam bacim na izučavanje te mržnje i, analizirajući je i iznoseći na svetlost dana, da doprinesem njenom uništenju. Možda je to i bila moja dužnost, jer ja sam, iako po poreklu stranac, u toj zemlji ugledao, što se kaže, «svetlost dana». Ali posle prvih pokušaja i dužeg razmišljanja uvideo sam da nemam sposobnosti ni snage za to. Od mene bi se kao i od svih ostalih tražilo da stanem na jednu stranu, da budem mržen i da mrzim. A ja to nisam hteo ni umeo. Možda bih, ako tako mora biti, i pristao još da padnem kao žrtva mržnje, ali da živim u mržnji i sa mržnjom, da učestvujem u njoj, to ne mogu. A u zemlji kao što je sadašnja Bosna, onaj koji ne ume ili, što je još više i teže, onaj koji svesno neće da mrzi, uvek je pomalo tuđin i izrod, a često mučenik. To važi i za vas, rođene Bosance, a pogotovo za čoveka došljaka. – I tako sam ja jedne od tih jesenskih noći, slušajući čudna dozivanja tih raznovrsnih i raznoglasnih sarajevskih tornjeva, zaključio da ne mogu ostati u svojoj drugoj domovini Bosni, da ne treba u njoj da ostanem. Ja nisam toliko naivan da tražim u svetu varoš u kojoj nema mržnje. Ne, meni treba samo mesto u kome ću moći živeti i raditi. Ovde to ne bih mogao.

            Ti ćeš sa podsmehom, možda i sa prezirom, ponoviti svoju reč o mom bežanju iz Bosne. Ovo moje pismo neće imati snage da ti moj postupak objasni i opravda, ali izgleda da u životu ima prilika kad važi drevno latinsko pravilo: No nest salus nisi in fuga.1 I molim da mi veruješ samo toliko: da ne bežim od svoje čovečanske dužnosti, nego zato da bih mogao da je potpuno i nesmetano izvršim.

            Tebi i našoj Bosni želim u novom narodnom i državnom životu svaku sreću!

Tvoj M.L.»

             Prošlo je desetak godina. Retko sam se sećao druga iz detinjstva, i već bih ga potpuno zaboravio da me osnovna misao njegovog pisma nije s vremena na vreme podsećala na njega. Negde oko 1930. saznao sam sasvim slučajno da se dr Maks Levenfeld zadržao u Parizu, da u predgrađu Neji ima rasprostranjenu praksu, i da je u našoj koloniji i među jugoslovenskim radnicima poznat kao «naš doktor» koji radnike i studente besplatno pregleda i, kad treba, sam im nabavlja lekove.

            Prošlo je opet sedam – osam godina. Jednog dana, opet slučajno, saznao sam za daljnju sudbinu ovog mog druga. Kad je u Španiji počeo građanski rat, on je napustio sve i otišao kao dobrovoljac u republikansku vojsku. Organizovao je previjališta i bolnice, pročuo se svojom revnošću i znanjem. Početkom 1938. godine nalazio se u jednom malom aragonskom gradiću čije ime niko od naših nije umeo pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima.

Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje.

 Sabrana djela Ive Andrića, Deca, knjiga deveta, Svjetlost, Sarajevo 1988.

Odgovor na pismo iz 1920.

Življenje pisma i odluka o odgovoru

Dr. Maks Levenfeld bio je liječnik iz židovsko-kršćanske obitelji u Sarajevu početkom XX. stoljeća. U mladosti je vjerovao da će znanost i čovječnost konačno osloboditi sve ljude i da Bog nije potreban. Napustio je Bosnu i Hercegovinu nakon Prvoga svjetskog rata, razočaran zemljom straha i mržnje u kojoj dobro nije moguće. Pri odlasku se na Željezničkom kolodvoru u Slavonskom Brodu susreo s Ivom Andrićem. Njemu je 1920. napisao pismo u kojem je iznio svoje osjećaje, stavove i razloge napuštanja Bosne i Hercegovine. Slavni književnik je kasnije napisao pripovijetku „Pismo iz 1920.“. Kasnije je dr. Levenfeld pokazao plemenitost, liječenjem u Parizu svih radnika iz ovih zemalja i hrabro umro kao liječnik u Španjolskome građanskom ratu. Andrićev prikaz stavova i sudbine dr. Levenfelda snažno i pogrešno su razvili međunarodno i ovdašnje uvjerenje u djelu javnosti da u Bosni i Hercegovini među raznim vjerama i narodima nije moguće drugo osim mržnje. Knjiga Roberta D. Kaplana „Balkanski duhovi“ iz 1993. koja je istaknula „drevne mržnje“, proširila je ove stavove na cijeli Balkan. Istodobno je u knjizi „Sukob civilizacija“ profesor Samuel Huntington s Harvarda istaknuo opasnost svjetskih sukoba raznih vjera i kultura – kao odgovor na „Kraj povijesti“ Francisa Fukuyame po kome je liberalni kapitalizam bio konačni model svjetskog društva.

Sva ova djela su pisana bez vlastitoga, temeljitog i zrelog iskustva humanitarnog djelovanja u Bosni i Hercegovini, na Balkanu, ali i na Bliskom Istoku i globalno – od ljudi koji ne vjeruju u Boga. Njihove ocjene nanijele su veliku štetu pojedincima, cijeloj Bosni i Hercegovini, kao i razumijevanju, suradnji i miru u svijetu. Oni nanose štetu i danas diljem svijeta i nanositi će u budućnosti sve dok se ne odbace, jer su pogrešni.

Kroz cijeli rat u Bosni i Hercegovini, za vrijeme i između akcija, koje su opovrgavale ove stavove promišljao sam kako odgovoriti na Pismo iz 1920. Sprječavalo me poštovanje i tuga prema kolegi, dr. Maksu Levenfeldu i svijest o neusporedivo većoj književnoj snazi Ive Andrića. Odlučio sam se pokušati, potaknut danas toliko potrebnom suradnjom vjera i naroda i mojim životnim prijateljima, Franjevcima, koji su me tako plemenito podržali na putu „Ranjenog Krista. Odgovornost za budućnost mi je dala hrabrost da pokušam istinom, iskustvom dobra i vjerom opovrgnuti moć i neizbježnost mržnje.

Pismo g. Zdenku Jendruhu 2010. godine

Poštovani gospodine Jendruh, s Vaših mrežnih stranica nwbih.com skinuo sam pismo iz 1920. i pregledao 1470 tekstova koje ste postavili kroz 2329 dana od 24. svibnja 2002. (i neke bez datuma) do 8. listopada 2008. godine. Šteta je da prevladaju poruke beznađa, razočarenja i osude zla. Bilo je mnogo dobra, ali o tome niste pisali. Jeste li tražili tekstove koji opravdaju Vaš odlazak?

Žao mi je što Vas je rat 1993. godine prognao iz Vašega doma u Sarajevu. Drago mi je da ste spasili života supruge i djece i stvorili dom u novom svijetu, a žao zbog patnje i smrti roditelja koji su ostali u našem dijelu svijeta. Vi, oni i svi ljudi imaju pravo na dom.

Vidim da je i Vas „bilo sram što sam otišao, pobjegao, izdao...“ Plemenito je što ste se okupili i uložili trud da pomognete Bosni i Hercegovini. Vaš trud je vrijedan i sigurno je koristio. Boli Vas da je s vremenom „motiva i entuzijazma bilo sve manje, umora i apatije sve više, novi su se članci pojavljivali sve rjeđe i evo nas na samom kraju.“ Slažem se s Vama da više ne trebate i ne smijete pisati o Bosni i Hercegovini, jer kao što kažete „već sam poodavno donio odluku da neću više pisati o onome što se u Bosni zbiva jer već dugo tamo ne živim i nemam moralno pravo da ljudima tamo solim pamet“. Kao razlog prestanka pisanja navodite: „Uz sve nabrojano najveći uzročnik još jedne moje smrti bio je umor: nikad nisam bio u boljoj fizičkoj kondiciji, da se razumijemo... Umor o kojem je ovdje riječ je umor od (ne)ljudi. Onih tamo, i ovih ovdje.“

Pročitao sam Vaše tekstove Zajeban narod, U ime svih nas iz pedeset i neke, Imigracija i asimilacija, o presudi Stalnoga suda u Haagu i sve što ste napisali i poručili kroz ove godine Vašega novog života i patnje.

Ipak završavate riječima: „Zbog onih koji još uvijek s vremena na vrijeme kliknu na www.nwbih.com osjećao sam potrebu da kažem ovih nekoliko riječi, zahvalim im se na strpljenju i podršci i poželim im sreću i uspjeh u daljem životu. Hvala i zbogom.“

Pitate tko mari? „I koga je uopšte briga za neku web-stranicu i nekog bivšeg novinara iz neke bivše zemlje?“ Dragi g. Zdenko Jendruh, meni je stalo do Vas i svih sličnih ljudi iz bilo koje zemlje, danas, onih od nekad i svih koji će biti u budućnosti. Niste živi mrtvac.

Po vašoj podjeli ja spadam u ljude koji su cijelo vrijeme rata od 1992 do 1996 bili u Bosni i Hercegovini, na toliko mjesta u najtežim trenucima. Slažem se i znam da „Pokušaj izjednačavanja krivice svih „zaraćenih strana” u BiH je kao izjednačavati krivicu Nijemaca (i Poljaka – katolika) zbog zločina nad varšavskim Židovima, zbog nekolicine mladih židovskih boraca koji nisu pristali mirno staviti glavu na panj, nego su se borili i pritom, ubili nekoliko njemačkih vojnika, oficira, par poljskih katolika koji su Nijemcima pomagali i dvojicu-trojicu kolaboranata u vlastitim redovima.

U pravu ste kad kažete “Prazno je prazno, a šuplje je šuplje, i ovdje u Americi, i kod nas“, ali isto tako puno je puno, a dobro je dobro i ovdje i tamo. Dobro ste istaknuli: „Križ koji je simbol Isusove patnje i mučeničke smrti ne bi nikad smio postati simbolom mržnje, razdora i osvete jer se on time izokreće u znamenje Sotone...“ Proživljavao sam vaše tekstove i nastojao vam pružiti ruku preko svih oceana.

Pismo dr. Maksa Levenfelda iz 1920. iz Andrićeve pripovijetke pročitao sam još u djetinjstvu, duboko me pogodilo, ali ga tada još nisam razumio. Živeći teške godine rata u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu od 1989. do 1999. godine, često sam osmišljavao kako odgovoriti na pismo mrtvom čovjeku iz jednog davno prohujala vremena. Ali, zar ne smijemo voljeti i mrtve?

Kad sam odlučio napisati odgovor pojavili ste se Vi, živi Zdenko Jendruh i prije pisma dr. Levenfelda napisali svoju poruku: „Možda bih, ako tako mora biti, i pristao još da padnem kao žrtva mržnje, ali da živim u mržnji i sa mržnjom, da učestvujem u njoj, to ne mogu. A u zemlji kao što je sadašnja Bosna, onaj koji ne ume ili, što je još više i teže, onaj koji svesno neće da mrzi, uvek je pomalo tuđin i izrod, a često mučenik.“

Proširili ste moju odgovornost da pozovem na drukčiju budućnost, od prošlosti i mrtvih na sadašnjost i žive. Hvala i doviđenja.

Odgovor kolegi na prikaz mržnje u Bosni i Hercegovini pred gotovo stotinu godina

Donji tekst sadržava nalaze dr. Levenfelda običnim pismom i moje osvrte u zagradi, masnim kurzivom.

Možda bi u Bosni trebalo opominjati čovjeka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem čuva mržnje, urođene, nesvjesne, endemične mržnje. (U Bosni i Hercegovini postoji velika opasnost mržnje a njezino svladavanje i uklanjanje treba biti vodeća odgovornost politike, svih religija, znanosti i svakog čovjeka)

Jer u toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vjere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. (U Bosni i Hercegovini, ali i cijelom svijetu treba značajno povećati toleranciju i dobro. Štoviše Bosna i Hercegovina može mnogima pokazati što se može postići.)

A u Bosni je naprotiv, nerazumijevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opća značajka stanovnika. Između raznih vjera jazovi su tako duboki da ih samo mržnja uspijeva ponekad prijeći. (Podjele se mogu nadvladati snagom vjere i razuma istodobno.)

Znam da mi se na to može odgovoriti, i s dosta prava, da se u tom pogledu ipak primjećuje određen napredak, da su ideje XIX. vijeka i ovdje učinile svoje, a da će sada poslije oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. ... Štampat će se i govorit će se svuda i svakom prilikom: Brat je mio, koje vjere bio. Ili: Ne pita se tko se kako krsti, neg' čija mu krvca grije prsi. Tuđe poštuj, a svojim se diči! Integralno narodno jedinstvo ne poznaje vjerskih ni plemenskih razlika. Ali oduvijek je u bosanskim građanskim krugovima bilo dosta lažne građanske učtivosti, mudroga varanja sebe i drugih zvučnim riječima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako-tako mržnju, ali je ne uklanja i ne sprječava u rastu. (Metode XIX. stoljeća i formiranje Jugoslavije nisu dale očekivane rezultate, nije ni socijalizam.)

Bojim se da i pod pokrovom svih suvremenih maksima mogu u tim krugovima drijemati stari nagoni i kainski planovi i da će živjeti dok god ne budu potpuno izmijenjene osnove materijalnoga i duhovnog života u Bosni. (Ponuđena su rješenja bila površna i samo prikrivala, a ne rješavala probleme.)

A kad će doći to vrijeme, i tko će imati snage da to izvede? Jednom će doći, ja u to vjerujem, ali ovo što sam video u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Naprotiv. (Opravdana je vjera da će doći vrijeme i ljudi koji će imati snage da to izvedu. Do sada primijenjene metode većinom nisu pokazale poboljšanje.)

Tko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može čuti glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva poslije ponoći. Prođe više od jedne minute (točno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim, ali prodornim zvukom sat s pravoslavne crkve, i on otkucava svoja dva sata poslije ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Židovi nemaju svoj sat koji otkucava, ali Bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po aškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluhoga doba bdije razlika koja dijeli ove pozaspale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom Nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvijek slična mržnji, često potpuno istovjetna s njom. (Kao ateist slušali ste vanjske poruke raznih religija, a niste čuli dublje obraćanje istom, jednom Bogu. Zbog toga ste i različite molitve čuli kao podjelu i mržnju, a ne povezivanje i ljubav.)
Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest. I ja vjerujem da bi strani znanstvenici dolazili u Bosnu proučavati mržnju, kao što proučavaju gubu, samo kad bi mržnja bila isto tako priznat, izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je guba. (Mržnju i moguće sukobe civilizacija treba proučavati i u Bosni i svugdje u svijetu, ali isto tako treba prepoznavati i graditi mostove i suradnju među civilizacijama snagom dobra koje je najjače kad se temelji na vjeri i razumu.)

Pomišljao sam da se i sam bacim na izučavanje te mržnje i, analizirajući je i iznoseći na svjetlost dana, da doprinesem njezinu uništenju. Možda je to i bila moja dužnost... Ali nakon prvih pokušaja i dužeg razmišljanja uvidio sam da nemam sposobnosti ni snage za to. (Dobro je da ste htjeli koristiti znanost i posvetiti se istraživanju i analiziranju mržnje, i s time upoznati svijet. Točno je da je to bila Vaša dužnost. Šteta što su Vas razočarali prvi pokušaji, jer bi Vaši rezultati bili i danas vrlo korisni. Žao mi je, ali razumijem da ste pomislili da nemate dovoljno sposobnosti i snage da to učinite. Istina je međutim da nam se upravo u trenutcima kad želimo dobrim nadvladati zlo, zlo koje se čini svemoćnim, a mi slabiji i manje sposobni – tada više nego ikada naša slabost prelazi u snagu, povezujući vjeru i znanje, transcendiramo sebe i ostvarujemo partnerstvo s Bogom. Želim Vam istaknuti da je samo Raphael Lemkin upozorio na opasnost 1933., a definirao genocid 1946., a da je samo Margaret Fric Cramer zahtjevala u listopadu 1942. da Međunarodni odbor Crvenog Križa objavi nacistički plan za provođenje holokausta, i da je danas nepoznata (i na internetu). Godine 1990. u Stokholmu John Ashton i ja predložili smo proširenje definicije zdravlja, uključivanjem duhovnoga zdravlja i isticanjem da čovjek koji mrzi nije zdrav, a 1994. na Harvardu sam predložio pokretanje sprječavanja genocida. Trebali ste istraživati i nastojati.)

Od mene bi se kao i od svih ostalih tražilo da stanem na jednu stranu, da budem mržen i da mrzim. A ja to nisam htio ni umio. (Ispravno je da niste htjeli mrziti ali je pogrešno što ste mislili da se sam ne može suprotstaviti mržnji. Da ste bili vjernik znali biste.)

Možda bih, ako tako mora biti, i pristao još da padnem kao žrtva mržnje, ali da živim u mržnji i s mržnjom, da sudjelujem u njoj, to ne mogu. A u zemlji kao što je sadašnja Bosna, onaj koji ne zna ili, što je još više i teže, onaj koji svjesno neće mrziti, uvijek je pomalo tuđin i izrod, a često mučenik. To vrijedi i za vas, rođene Bosance, a pogotovo za čovjeka došljaka. (Da ste bili vjernik, prihvatili biste pretvaranje mržnje u toleranciju, razumijevanje i suradnju, i ne bi vam bilo teško zato biti i progonjen, odbačen, postati mučenik ili dati svoj život na zemlji.)

Godine duhovnog čišćenja i oslobađanja

Odgajan sam da treba činiti dobro. Na to je utjecalo i stradanjem obitelji moga oca, Židova ubijenih u Jasenovcu. Moja majka, iz stare hrvatske, dubrovačke katoličke obitelji bila je duboko razočarana, praktično uvrijeđena i ljuta na Boga što je dozvolio tolika stradanja, nevinih ljudi u Drugome svjetskom ratu. Odbacila je vjeru i postala ateist. Odgojen sam da treba činiti dobro, ali sâm preuzeti odgovornost, a ne vjerovati u Boga.

Prvo sam vjerovao da će socijalizam donijeti sreću ljudima. Oslobađanje kolonija i borba protiv rasizma bio je najbolji dokaz. Nakon prepoznavanja da je i Sovjetski Savez kolonijalna sila sve više sam vjerovao u znanost i njezinu snagu da donese sreću ljudima. Školovanje u Americi šezdesetih godina, vremenu građanskoga pokreta za ravnopravnost crnaca, žena i invalida, za ljudska prava, protiv rata i prava potrošača, snažno i trajno je utjecalo na mene. Vidio sam i veliku ulogu vjernika. Postao sam agnostik.

Kao student pokušao sam ove ideje prenijeti u Hrvatsku. Međunarodno sam nakon 1968. bio među istaknutim studentima. Hrvatsko proljeće me zbunilo kako isticanjem hrvatskoga nacionalnog osjećaja tako i katoličke vjere. Naknadno, a do danas neobjavljena politička suđenja i progoni Hrvata, moralno su me trajno odvojila od komunističke organizacije u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Studij medicine otkrio mi je dr. Andriju Štampara. Želio sam postati narodni liječnik, više učitelj nego liječnik. Ovo me odvelo na socijalnu medicinu, Školu narodnog zdravlja, studij na Harvardu, borbu protiv AIDS-a i osnivanje pokreta Zdravi grad u Hrvatskoj.

Djela dobra su najvažnije što povezuje ljude. Može se pripadati raznim vjerama, narodima, političkim uvjerenjima, rasama, spolovima i strukama – ali činjenje dobra obavezuje sve.

To je posebno važno u današnjem svijetu s teškim povijesnim nasljeđem rasizma, antisemitizma, kolonijalizma i imperijalizma, eksploatacije i oduzimanja dostojanstva, rasizma, nametanja vjere, nacije i ideologije, totalitarizma, genocida...

Danas, sa 65 godina, sam vjernik, Hrvat i Židov, znam da je univerzalna odgovornost ljudi – činiti dobro. Pravo je i svih nas da to tražimo jedni od drugih. Dobrim ljudima nemamo pravo nametati svoje stavove i vjeru. To je pravo Boga i života samog čovjeka.

Vrijeme nemoći u sprječavanju rata

Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća u Jugoslaviji smo se suočili s mržnjom i prijetnjom rata. Nastojao sam djelovati u okviru tadašnjih uvjerenja i mogućnosti. U ljeto 1988. godine napisao sam pismo za NIN (Beograd), molbu da se zaustavi mržnju – nije objavljeno; početkom osamdesetih sa skupinom liječnika otišli smo na Kosovo i pokušali zaštiti albanske rudare – nismo uspjeli; na 11. Kongresu SKH predložio sam „Ljudsku deklaraciju“ koja je usvojena pljeskom, ali nije imala utjecaj na buduće ponašanje; na 14. Kongresu SKJ molio sam sve prisutne da se bar ne mrzimo i ne ubijamo, svi su pozdravili – ubrzo je počeo rat; otišao sam na skup generala Pekića na Petrovoj Gori – bez efekta; s Čičkom, Puhovskim i drugima u Kninu smo se založili za mir – neuspješno; pred Zdencem života štrajkao sam glađu za poštivanje Albanaca na Kosovu – bez rezultata; na Medicinskom fakultetu u Zagrebu sazvali smo skup „Kosovo, etički izazov medicini“ – održavanje je zabranjeno.

Međunarodno smo se obratili mnogim organizacijama, i bili u dvije mirovne misije u SAD. Iz toga vremena najupečatljivije su mi riječi Henryja Kissingera, otprilike: „Doktore, vi niste realan. Svijet neće zaštiti Hrvatsku od agresije, kao što nije zaštitio Varšavski geto. Ratove se ne isplati sprječavati. Oslonite se na vlastite snage – to je ionako jedino.“

Ovo djelovanje ne navodim zato što ga smatram nevrijednim, štoviše ponosan sam na njega. Shvatio sam da treba provoditi akcije, pa i kad ne znamo konačni ishod. Dobro je dobro i u uspjehu i u neuspjehu. Činjenjem dobra i nenasiljem uvijek pobjeđujemo, ili ostvarujući željeni cilj ili porukom dostojanstva i plemenitosti za budućnost. Dobro nikada ne propada.

Neprihvatljivo nasljeđe prošlosti

Jačanje i sve veća izglednost budućega nasilja potakla me da sagledam dotadašnja europska i zapadna iskustva ratovanja. Sada sam ih sagledavao ne kao prošlost nego kao predstojeću budućnost – imperijalizam, rasizam, kolonijalizam i genocid koji su izvršile kolonijalne sile Europe u okrutnim ratovima, protiv stanovništva u XIX. stoljeću diljem svijeta. U dvadesetom stoljeću i prvom, a posebno drugom ratu, sva nemilosrdnost ovih ratova vratila se kao bumerang u Europu.

Zapad je Drugi svjetski rat prikazao i u velikoj mjeri još uvijek prikazuje kao sukob dobra i zla, s konačnom i bezuvjetnom pobjedom dobra. Prava istina je da je tada poraženo zlo, a nije pobijedilo dobro. Hitlerovo zastupanje Njemačke nadrase i potrebe za životnim prostorom bio je pokušaj stvaranja kolonijalnoga carstva u Europi, što su druge kolonijalne države, a posebno Velika Britanija već davno ostvarile. Uloga „manje vrijednih naroda“, namijenjena je Slavenima, poput crnaca, Indijaca, Kineza, Arapa, Indijanaca, Aboridžina... na drugim kontinentima.

Najveći zločin – holokaust, pokušaj likvidacije cijeloga naroda (što je u Europi gotovo i ostvareno), također je uvezen iz praktičnog iskustva imperijalizma i kolonijalizma.

Svjetski rat je završen porazom nacističke Njemačke, ali uz pobjedu Staljinova sovjetskog imperijalizma, na temeljima panslavističkog nasljeđa i Zapada koji je još pokušavao očuvati kolonijalizam, rasizam i imperijalizam.

Za Svjetskoga rata provođeno je nemilosrdno nasilje protiv civila, razaranje naselja, nepoštovanje zarobljenika, sve do nemilosrdnog bombardiranja i upotrebe atomskog oružja. Čak i sam pojam „bezuvjetne kapitulacije“ proizašao je iz kolonijalnoga rječnika vladanja Indijom, s krajnje nehumanim, sramotnim korištenjem.

Za tog rata nisu postojala pravila u zaštiti civila, a zdravstvo je korišteno prije svega u vojne svrhe.

Po završetku rata, na suđenju u Nürnbergu pobjednici nisu dopustili suditi za agresiju niti zločine protiv mira. Zločine protiv čovječnosti su počinile sve strane u ratu, ali suđeno je samo Nijemcima. Stalni sud za ratne zločine nije stvoren unutar Ujedinjenih naroda.

U ocjeni samoga nacizma nedovoljno je poznato zločinačko prekrajanje Biblije, isključivanje Staroga Zavjeta i svetog Pavla te proglašenjem Krista nežidovom. Na strani pobjednika bili su glasni oni koji su osuđivali Katoličku Crkvu i papu Pija XII. A snaga Crkve u tom vremenu nasilja i zločina bila je daleko preslaba, pa i ona sama spada među žrtve.

Nije provedeno sagledavanje humanitarnoga djelovanja i iskustvo dobra. Tek je 1948. Međunarodni Crveni Križ usvojio pravila zaštite civila u ratu. Izrael je uveo „Pravednike među narodima“, nežidove koji su pod cijenu vlastitog života spašavali Židove. „Tehnologiji“ dobra, uz Nobelovu nagradu za mir (uvedenu 1900.), priključila se i Sveopća deklaracija o pravima čovjeka (1948.) i kvalificiranje genocida kao zločina (1949.).

Hladni je rat slijedio i trajao još pola stoljeća.

Dobro činjeno u ratu nije se cijenilo, a pravda nakon rata i vladanje koje je uslijedilo nisu omogućavali čovječnost i humanitarno djelovanje koje sam smatrao potrebnim u ratu koji je počinjao u Jugoslaviji.

Naše nasljeđe dobra, razuma i vjere u obrani?

„Pravednici među narodima“. Do 2010. godine 23.226 pojedinaca iz 22 države (102 u Hrvatskoj) dobilo je od Države Izrael naslov „Pravednika među narodima“ za spašavanje života Židova u Drugome svjetskom ratu, izlažući opasnosti vlastiti život, a ne tražeći ništa. Istraživanja su pokazala da su to bili ljudi raznih nacionalnosti, vjera, dobi, spola i političkih uvjerenja – da se po ničem ne razlikuju od drugih. Upitao sam se: zar dobri ljudi nisu pomagali i tada svim progonjenima, Romima, mentalno bolesnima, retardiranima, homoseksualcima? I zar je moguće da su dobri ljudi postojali samo za prošlog rata? Shvatio sam da dobri ljudi postoje uvijek i pomažu svima, ali je Europa prepoznala samo zlo, a nije dobre ljude i do danas im nije rekla hvala niti smatrala vrijednim koristiti i razvijati „pravednike“. Odlučio sam u ratu i obrani poticati i tražiti sve dobre ljude bez obzira na nacionalnost, vjeru i druge razlike. Definirao sam ih kao one koji su spremni pomoći svim ljudima u nevolji zalažući se iznad očekivanog i obvezujućeg.

Hannah Arendt je vodeća politička teoretičarka koja je kao Židovka proživjela progon nacizma u Njemačkoj, život izbjeglice u Francuskoj i iseljavanje u SAD. Nacizam, fašizam i komunizam je nazvala totalitarizam, proizašlim iz imperijalizma, kolonijalizma, rasizma i antisemitizma sve do genocida. Od nje sam prihvatio banalnost zla, koje mogu činiti obični ljudi, ako zavedeni propagandom i nedovoljnim vlastitim promišljanjem ne nauče razlikovati dobro i zlo. Iskazala je da treba razviti vlastitu, volju, znanje i akciju, a politika se provodi povezujući moral i realnost. Djelovanjem bez morala ne ostvaruje se realno moguće dobro, a moraliziranjem se traži neostvarive ciljeve i ne ostvaruje realno moguće.

Mahatma Gandhi je razvio nenasilje u djelotvornu snagu ljudske ravnopravnosti, socijalne pravde i nacionalnoga oslobođenja. Njegov je put bio mnogo teži i bolniji nego što se u Hrvatskoj zna i misli. On sam je od akcije do akcije rastao u djelotvornosti, dobroti, vjeri, skromnosti, ljubavi za Indiju i univerzalnosti. Godine 1938. poticao je Čehe da odbace Münchenski sporazum i koriste nenasilje protiv Hitlera. Na isto je nagovarao i njemačke Židove, za koje je smatrao da imaju veće mogućnosti od Indijaca u Južnoj Africi, pretvoriti „zimu očaja“ u „proljeće nade“, i tako zaštiti sebe te u Nijemcima probuditi ljudsko dostojanstvo. U otvorenom pismu Hitleru (1939.) napisao je: „Jasno je da ste Vi danas jedina osoba u svijetu koja može spriječiti rat koji može srušiti čovječanstvo u barbarstvo. Hoćete li poslušati apel onoga koji je namjerno odbacio metode rata?“ Gledajući kako svijet tone u rat poručio je: „Čovjek može proliti vlastitu krv za ostvarenje onog što smatra svojim 'pravom', ali pri tom ne smije proliti protivnikovu krv.“ Skupini američkih pastora rekao je: „Istinski nenasilan čovjek mora voljeti svoje neprijatelje i moliti za njih čak i kada ga tuku.“ Za nijednog čovjeka, pa ni za Hitlera i Musolinija nije smatrao da se ne mogu iskupiti i da im se može izreći konačna osuda. Hitler je 1938. lordu Halifaxu predložio konačno rješenje za Britanske probleme u Indiji: „Ustrijelite Gandhija“. I saveznici i sile osovine su odbili svako korištenje i moguće vrijednosti nenasilja u ratu.

Postholokaust. Nacisti su za Holokausta progonili Židove (Rome, retardirane, mentalne bolesnike i homoseksualce): mržnjom, klasifikacijom manje vrijednih/štetnih ljudi, zabranom ravnopravnosti u društvu, pljačkom i oduzimanjem imovine, nasiljem, progonom iz domova i zemlje, zatvaranjem u geta, prebacivanjem i zatvaranjem u koncentracijske logore, provođenjem zločinačkih medicinskih pokusa i masovnim ubijanjem. Nad europskim Židovima, prije svega Aškenazima, genocid je proveden i taj europski narod više ne postoji, osim preostalih manjina. Nakon rata nije odmah shvaćena sva dubina i značenje onog što je učinjeno, ali postupno jest, i razvilo se suđenje učinjenom i borba protiv antisemitizma. Stvorena je Država Izrael, a mnogi Židovi koji su preselili u SAD i druge prekomorske zemlje i stekli značajnu snagu u društvu.

Parolom „Nikad više!“, željelo se iskazati da se Židovima ništa slično ne smije ponoviti. S približavanjem rata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i cijeloj regiji, odlučio sam to iskustvo stradanja pretvoriti u nastojanje sprječavanja sličnih stradanja Hrvata, Srba, Bošnjaka, Albanaca i Židova u dolazećim sukobima.

„Ranjenoga Krista“ sam spoznao u jesen 1991. i proživio milost duhovnog predanja. Služio sam mu kroz svu kalvariju ovog rata. Danas znam da Krist pati više od svih naroda i ljudi kojih stradaju, ali ne želi preuzeti vođenje jer bi time ljudi izgubili slobodu. Prva od Deset zapovjedi počinje riječima: „Ja sam Gospodin, Onaj-Koji-Jesam, Bog tvoj koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva“ (Izlazak 20, 2). Dakle, Prisutni se predstavlja kao Osloboditelj, Izvoditelj na slobodu, Izbavitelj. Čovjek i narod su od tada slobodni i odgovorni za nju pojedinačno i zajednički. Jedini Bog jamči, a lažni bogovi ukidaju ljudima odgovornost slobode.

Zato nisam molio Krista da brani ni nas ni mene, nego sam ja branio Krista. Njegova patnja je bila veća. Ranjenoga se Krista ne može braniti mrzeći drugi narod nego se mora i pomagati, ljubiti sve ljude i narode u nevolji, pa i one s kojima ratujete. Pomagao sam Ranjenom Kristu pružajući pomoć Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, Albancima, Židovima, Romima i svim ljudima u nevolji i opasnosti za ovog rata.

Moje porijeklo je hrvatsko i židovsko. Krist mi je naložio da budem i jedno i drugo. Da držim hrvatstvo jer je bilo ugroženo, a židovstvo zato da iskažem Božje značenje Izabranoga naroda. U vrijeme propasti Egipta, Bog je spasio Židove jer su bili najslabiji, najmanji, najmanje školovani i organizirani... Njihovim izvođenjem iz Egipta i potom izgradnjom vlastite slobode, pokazao je da nema malih naroda, jer su svi narodi odabrani. Izabranost Židova je Božji iskaz ljubavi za sve narode. Ovo je bila i poruka Hrvatima – to što su mali narod ne sprječava da se obrane i ostvare slobodu.

Ja sam Hrvat jer je to moj dom, državljanin sam i sudjelujem u biblijskom razdoblju njezina stvaranja. Židov sam jer prihvaćam cjelinu Božje poruke, slušam Krista i nijednu jotu neću ispustiti, sve ljude smatram jednakima, a sve narode pozvanim da preuzmu odgovornost slobode.

Vjerom, akcijom i iskustvom prošao sam postaje: Suđenje u Zagrebu, Obrana u Osijeku, Ostajanje u Dubrovniku, Rušenje u Mostaru, Pomaganje u Novoj Biloj, Otkrivanje u Usori, Pobjeda u Kupresu, Stradanje u Jasenovcu, „Oluja“ u Kninu, Okupacija u Banjaluci, Opraštanje u Banjaluci, Dosezanje u Iloku, Povratak u Tovarniku, Dom u Bosanskoj Posavini i Mir u Evori.

Prvi primjerak svjedočenja o „Ranjenom Kristu" poklonio sam pokojnom Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. 1998. godine u Mariji Bistrici prilikom proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Ovdje prenosim uvod:

Moje djelovanje i vjerovanje tijekom protekloga rata proizlazi iz mojega židovskog i kršćanskog porijekla, ljubavi roditelja nastale u možda najtežem trenutku ovih odnosa –holokaustu. Dio moje obitelji je ubijen, a dio je stvarao novi život.

To djelovanje proizlazi iz mog opredjeljenja da život posvetim struci koja praktično pomaže ljudima. Ono proizlazi iz moje prakse, borbe protiv AIDS-a, ekologije, borbe za prava invalida i organizacije zdravstvene službe. Suočen sa strahotama ratnih stradanja, morao sam povezati svo svoje nasljeđe, znanje i iskustvo u praktično djelovanje.

Znao sam, na temelju bolne prakse od nasljeđa do iskustva, da u teškim trenutcima treba ostvariti dobro u praksi bez obzira na uvjete. Bio sam svjedok i znao sam koje su posljedice praktičnog neuspjeha – i da je moguće ostvariti dobro.

Tada sam dobio potporu vjere i Ranjenog Krista.

Sveti Oče, Vaš život kroz veći dio ovog stoljeća, život je čovjeka koji ostvaruje dobro u praksi, utemeljen na vjeri.

Tijekom ovog rata svjedok sam Vaših nastojanja da spriječite, zaustavite ili bar smanjite naše stradanje.

Zbog svega, ovo svjedočenje sa zahvalnošću posvećujem Vama.

Vlastite akcije i iskustvo

Štrajk glađu albanskih rudara na Kosovu 1989. godine, odlazak skupine liječnika da im pružimo pomoć – izvedeni iz rudnika; Zapaljena svijeća, kroz 60 dana pred vojnim sudom JNA gdje se sudilo Dečaku, Belobrku i Habijancu. Sudjelovale tisuće ljudi – optuženi su oslobođeni. Nakon terorističkog napada na Židovski općinu i groblje u Zagrebu, prosvjedni hod, a potom skup na Trgu bana Jelačića – najveća akcija protiv antisemitizma ikada u Hrvatskoj. Konvoj Libertas kojim je od Rijeke do Dubrovnika prošla velika skupina uglednih osoba javnog života i političara, zajedno s nizom ribarskih brodova – probijena blokada Dubrovnika. Konvoj se nastavio u opkoljenom Dubrovniku sve do sloma opsade, okupacije i napada. Zaštita Bošnjaka u logorima – svi pušteni. Organizacija hrvatskih prognanika – ostvaren potpuni povratak. Osnivanje Centra za ljudska prava i zdravlje na Harvardu – vodeći na svijetu. Predlaganje uvođenja Preventive genocida u svijetu – formirana svjetska organizacija i obaveza. Konvoj Bijeli Put i potom program Bijeli put, od pružanja pomoći bolnici/crkvi u Novoj Biloj i Konvoja mira i ljubavi s Muslimanima, izgradnje Hrvatske bolnice i formiranje Medicinskoga fakulteta u Mostaru do predlaganja Globalne bolnice mira – proveden bijeli put mira i dobra nasuprot crnom putu rata i zla. Blokada hrvatskih prognanika: pokušaj nenasilnog povratka u domove na okupiranim područjima – nije uspjelo; Pokušaj sprječavanja genocida u Srebrenici – nije uspjelo. Sprječavanje genocida u Bihaću – ostvareno. Akcija „Spasimo život“ – spašeno 10.000 srpskih staraca nakon „Oluje“. Mirna reintegracija istočne Slavonije i Srijema u Hrvatsku – potpuno provedeno.

Odgovornost, iskustva i prijedlozi liječnika

Ratove na Balkanu proživio sam, sudjelovao, promišljao i prenosio u svijet kao narodni liječnik, više učitelj nego liječnik. Surađivao sam s kolegama, medicinskim sestrama, Crvenim križem, organizacijama za ljudska prava, Katoličkom Crkvom, drugim vjerskim zajednicama, medicinskim i drugim fakultetima, organizacijama liječnika, Svjetskom zdravstvenom organizacijom, Zdravima gradovima, vojskom, politikom i narodom – u Hrvatskoj, svim zemljama sukoba, u Europi, SAD i u svijetu, sve do globalnog i na internetu.

Na temelju zalaganja i djelovanja u vrijeme stradanja na stručnom, političkom i medijskom planu, iznijeli smo i predložili: da liječnici aktivno, preventivno i humano djeluju u događanjima koji ugrožavaju mir (s Veljkom Đorđevićem i skupinom liječnika, prilikom štrajka glađu rudara na Kosovu 1989.); da se duhovno zdravlje-tolerancija unese u svjetsku definiciju zdravlja, jer čovjek koji mrzi nije zdrav (s dr. Johnom Ashtonom/Velika Britanija u Stockholmu 1990.); da se u rad Zdravih gradova uključi djelovanje za vrijeme rata (s dr. Selmom Šogorić, dr. Johnom Middletonom, dr. Tiborom Santom i drugima); da se na ugroženim područjima osnuju odbori za toleranciju Crvenog križa svih nacionalnih, vjerskih i drugih skupina (s dr. Androm Vlahušićem 1991. u Dubrovniku); da se odbori za ljudska prava zalažu za ostvarivanje i povezivanje iskustva dobra i dobrih ljudi, a ne samo registraciju i prijavu zla; da se istakne Pravo na dom kao univerzalno ljudsko pravo (s dr. Bernardom Kouchnerom iz Francuske); da se zaštiti i odgovarajuće zbrinjava zarobljenika (s dr. Ivanom Bagarićem i dr. Androm Vlahušićem u Hercegovini 1993.); da se ustroji i djeluje Centar za ljudska prava i zdravlje kao i da se održi prva konferencija na tu temu i osnuje međunarodni časopis (s dr. Jonathanom Mannom na Harvardu 1993.); da se osnuje organizacija prognanika u Hrvatskoj i istakne povratak kao prioritet (s dr. Matom Granićem); da se proučavanje genocida od holokausta proširi na ukupno iskustvo od proučavanja žrtava i zahtjeva za kažnjavanjem usmjeri na povezivanje znanja i sprječavanje (s Helen Fein iz Bostona); Iznošenje konkretnih iskustava i cjelovitog prijedloga „Izazov Dobra“ (s dr. Matkom Marušićem iz Hrvatske u Croatian Medical Journalu od 1994. na dalje); da se uz globalizaciju (kapital, tehnologija, moć) istakne i globalnost (zdravlje, znanje, tolerancija i dobrota) u povezivanju svijeta (povodom 50. obljetnice Sveopće deklaracije o pravima čovjeka u Strasbourgu 1998.); da se na temelju našega iskustva usvoji globalni program dobra (na Konferenciji Interparlamentarne Unije u Namibiji 1999.); da se formira odbor Međunarodnoga komiteta Crvenog križa za sprječavanje genocida „Margaret Frick Cramer“ (s dr. Nenadom Javornikom, na konferenciji MKCK u Ženevi 2000.).

Od 1994. do 2000. godine djelovao sam kao prvi ikada savjetnik za dobro Predsjednika države (Republike Hrvatske). Položaj savjetnika za dobro treba uvesti svugdje, a posebno u ratu.

Kao suradnike spomenuo sam samo liječnike zato da istaknem da nikada nisam djelovao sam i da je ovo djelovanje imalo trajno medicinski pristup. Naravno da je uvijek sudjelovao i veliki broj drugih suradnika, bez čega nema medicine, zdravlja i dobra.

Moje poruke

Dragi dr. Makse Levenfeldu! Prihvatio sam Vašu poruku, djelovao među stradalima i u svijetu zalagao za jačanje dobra a oslobađanje od mržnje. Vi ste bili ateist, a ja sam tražeći dobro od ateista preko agnostika postao vjernik. Da niste ubijeni vjerujem da biste to učinili i Vi. Bez obzira – razlike u vjeri i odnosu prema Bogu ne mijenjaju našu odgovornost da se povežemo u dobru i na to pozovemo sve ljude.

G. Roberte Kaplane, nema ni Balkanskih duhova ni „drvnih mržnji“! Ono što postoji jest nasljeđe svih oblika patnje koje svaki narod pretvara u vlastitu snagu dobra, a akademska i politička zajednica do danas nije odgovarajuće sagledala, iskazala i nedovoljno koristi u sprječavanju, zaustavljanju i olakšanju postojećih i novih patnji.

G. Robert Huntington, cijenim Vaše sagledavanje odnosa među civilizacijama i upozorenje na moguće sukobe – ali treba iskazati i ostvariti suradnju, a ne sukob civilizacija.

G. Zdenko Jendruh, Vama ću se i izravno obratiti i pozvati Vas da ne bježite iz svijeta kojem pripadate.

Na kraju

Kao liječnik, zajedno s kolegama, dokazao sam da se može djelovati protiv mržnje, da se može činiti dobro, da vjere i narodi mogu surađivati i da je suradnja civilizacija moguća.

Ipak, liječnici mogu pomoći konkretnim ljudima, stanovništvu, povezivati svoje znanje, podučavati mlađe i istraživati, ali ne mogu do kraja riješiti ništa bez potpore pacijenata, cijeloga naroda i onih koji imaju gospodarsku, vojnu i političku vlast.

Pozivam liječnike i dobre ljude da šire ove ideje i založe se za njih u svojim narodima, prošire ih vlastitim iskustvima i pogledima i traže od politike da poveže moral i stvarnost u stvaranju svijeta mira i dobra.

Na kraju g. Ivo Andrić i svi nobelovci, Vaše riječi u djelima poput Pisma iz 1920., trebaju dati snagu liječnicima i svim ljudima da svojim djelima i riječima pokažu da se vrijedi boriti protiv mržnje i da bez obzira na uspjehe ili neuspjehe pojedinih nastojanja, svako nastojanje, upornost i povezanost čine mržnju sve slabijom. Ako Vaše riječi, umjesto toga, sto godina potiču strah da se odgovori, jer nismo tako dobri književnici, ako potiču napuštanje vlastite zemlje u nevolji, obilježavaju narode „drevnim mržnjama“ i predviđaju „sukobe civilizacija“, onda ste možda dobri književnici, ali niste narodni liječnici ni učitelji – šteta.

Moj se odgovor, više od riječi, temelji na snazi djela, razuma i vjere u želji da naše iskustvo unesemo u zajedničko nasljeđe i snagu dobra za svih i svakoga u svijetu.